Stefan Danailov: Živio sam, iako ne vidim dobro

Sadržaj:

Stefan Danailov: Živio sam, iako ne vidim dobro
Stefan Danailov: Živio sam, iako ne vidim dobro
Anonim

Karizmatični bugarski glumac Stefan Danailov, miljenik generacija Bugara, prošlog je prosinca napunio 73 godine, no već drugu godinu zaredom rođendan je proslavio sam, bez supruge Marije, koja je umrla godinu i pol prije

Stefan Danailov u poslednje vreme sve više boravi kod kuće, jer posle teške bolesti od leukemije mora da pazi na svoje zdravlje. Zvijezda "Svakog kilometra" rijetko si dopušta govoriti o svom privatnom životu i potpuno je zatvorena u sebe. Prije nisam tražio ljude, Marija se time bavila, ona je komunicirala s našim prijateljima, iskren je Danailov.

Legendarni glumac, inače profesor na kazališnoj akademiji "Krastjo Sarafov", otkrio je i da mu je teško razumjeti sadašnje studente koji odbijaju čitati knjige i radije su ispred kompjutera dan. Imaju želju, ali duhovnost je izgubljena, smatra zvijezda. Lambo ne krije da već osjeća godine, jer se više ne osjeća tako poletno kao prije.

“Sjajna osoba, puna ljubavi, iskrena, neposredna, jako voli svoje učenike i to pokazuje. Davanje, kredasto, s paprenim jezikom. On je sjajna osoba… , opisuju ga njegovi studenti.

Je li se veliki glumac oporavio od borbe s teškom bolešću? Kako se priprema za nove susrete s kazalištem i njegovim ljudima. Bivši brat Sergej iz TV serije “Svaki kilometar” u iskrenom razgovoru za “Doktore” ne krije da mu je zdravlje još krhko, da i dalje ne vidi dobro i da najradije ne izlazi iz kuće.

Gospodine Danailov, vi ste osoba s velikim osjećajem za realnost - dolazi li to iz obitelji ili je samoobrazovanje?

- Podrazumijeva se! Velika je stvar znati koliko vjerovati u sebe. Inače je strašno – u jednom trenutku odlučiš da si ti sve, a kad padneš s visine, ne znaš tko si i gdje si. Rekao sam nedavno jednom vašem kolegi da je u mojoj mladosti ikoga bilo jako teško prepoznati kao zvijezdu, a sada zvjezdari nemaju ništa s tim. Ispod i iznad ceste imamo rojeve zvijezda - kod nas je svaka treća super.

Ne volite pričati o sebi, niti o bolestima…

- Često me, i prije i sada, ljudi koji su mi bliski grde što radim mnoge stvari - kazališta, narkomane, filmove, predstave. Radila sam danonoćno, sa zadovoljstvom davala svoju energiju, misleći da činim nešto dobro za ljude koji su mi uzvraćali neiscrpnom ljubavlju. Ne mogu više tako, zato jedva komuniciram.

Svatko od nas misli da će zauvijek biti zdrav. Zapravo, prije nego što su mi otkrili leukemiju, nikad nisam bio bolestan. Rijetko me neka prehlada, pa čak i "uhvaćena", ostavila kod kuće na dan-dva. Kad si mlad, nemaš vremena da se razboliš. Nisam razmišljao o tome vodim li zdrav način života, sjećam se da sam jeo čak i kasno navečer - moj glumački život produžuje dan, ne mogu držati sate za ručak i večeru. Također, što god je bilo u hotelima, na setu, to su jeli svi moji kolege, ne samo ja. Ali tijekom godina

došli su i moji zdravstveni problemi

Ali u posljednje vrijeme živim. Imam problema s očima, slabo vidim, nisam više onakva kakva sam bila prije 10 godina - nasmijana, vedra, kakva me ljudi znaju. Jako me pogodila ta kemija koju su mi stavljali… Molim Boga da malo popusti omča, da nemam svaki dan neki problem, da me nešto boli. Imunološki mi je sustav slomljen i stalno se moram nečim štititi da se ne zarazim. Ne sviđa mi se ovaj moj život…

Pobijedili ste podmuklu bolest, ali ne i smrt - pokosila je vama najbliže…

- Mariju i mene povezivale su mnoge duboke i stvarne stvari. Ona za mene nije bila samo supruga, ona je bila osoba koja je svjesno stajala uz mene, osoba koja me uvijek bezuvjetno podržavala u svemu. Nosit ću njenu bol u srcu do kraja života.

Čega se najčešće sjećate iz svojih "zdravih" godina?

- Moji roditelji i ja živjeli smo u ulici "San Stefano", u centru grada. Mnogi prijatelji, rodbina, stranci zaustavljali su me na ulici i nakon mog prvog pojavljivanja u filmu “Tragovi ostaju” 1956. godine – bila sam jako ponosna na sebe. Tada sam, dok sam bio u vojarni, namjeravao prijaviti povijest, ali me glumac Ivan Kondov, koji je već bio muž moje sestre, natjerao da se okušam u VITIZ-u. I dogodilo se - bile su to lijepe godine, imam divna sjećanja, uostalom, živio sam vrlo sretno…

Vratili ste se na scenu nakon izbivanja od više od godinu dana…

- Vratio sam se,

bojim se kako će me gledatelji prihvatiti

Igram ovu predstavu već 12 godina, ali brinem se koliko će dugo trajati moja snaga. Dugo me nije bilo na sceni i ne znam kako ću pokriti salon. Ne želim iznevjeriti njihova očekivanja, inače sam jako sretan što me ljudi žele i još uvijek uživaju u meni. Oduvijek sam bila energična, emotivna osoba, sada me malo muči nespretnost.

Jeste li kompromitirajuća osoba?

- Da, pravio sam i radim kompromise. Lako mi promakne usputna riječ ili namjerno izazvana uvreda. Ne ljutim se ni na koga - i u životu i u politici ima ljudi koji su me sasvim nepravedno napadali. Uvijek sam im opraštao, takva mi je priroda. Sada kada je Marija otišla s ovoga svijeta, malo se sastajem i malo razgovaram s ljudima. Iako sam okružena s mnogo kvalitetnih ljudi - dobrih doktora, malo ali dobrih glumaca, imam i prijatelje u Saboru.

Nemojte zanemariti prevenciju

"Postoje tisuće Bugara s rakom. A onih koji imaju moj tip bolesti, krvne, s leukemijom, je strahovito mnogo. Ovo me jako brine. Čak si dopuštam svojim studentima pričati o ovoj bolesti, pitati ih, tražiti od njih povremene pretrage, jer već znam koliko je to podmuklo – taman kad pomisliš da si u naponu snage i zdravlja, odjednom ispada da ne možeš ustati iz kreveta, da nemaš snage pomaknuti nogu ili ruku. I meni se to dogodilo - navodno prehlada, navodno antibiotici, jedan, dva, ali ništa, nisam imala snage držati šalicu čaja. Prestala sam i jesti, stalno mi se spavalo. Dobro je da su se liječnici sjetili pregledati moju krv do kraja – tako su otkrili leukemiju", sa zabrinutošću, ali i nadom da će podmukla bolest prestati odnositi Lambo žrtve, dijeli sa njim.

Preporučeni: