Ivan Popjordanov: Muči me psorijaza

Sadržaj:

Ivan Popjordanov: Muči me psorijaza
Ivan Popjordanov: Muči me psorijaza
Anonim

Ivan Popjordanov rođen je 14. kolovoza 1938. Diplomirao je u Pragu 1962. filmsku i televizijsku tehnologiju. Godine 1963. počeo je raditi u Kinocentru koji se tada gradio i bio njegov direktor od 1972. do 1979. Pod njegovim vodstvom snimljeno je oko 150 filmova. Godine 1997. nakratko je bio zamjenik ministra kulture, au siječnju 1998. pobijedio je na natječaju za generalnog direktora BNT-a. U jesen iste godine podnio je ostavku zbog neslaganja s izmjenama Zakona o medijima koje je usvojio Sabor.

5. svibnja 2013. njegov sin - talentirani glumac Narodnog kazališta Chocho Popjordanov - poginuo je u smiješnoj nesreći na Bojanskom groblju. Tri tjedna ranije, Ivan Popjordanov također je izgubio suprugu, dr. Ekaterinu Popjordanovu.

U iskrenom razgovoru posebno za čitatelje časopisa "Doktor", Ivan Popjordanov predstavio se kao suprug, otac i djed u složnoj obitelji.

Pozdrav, g. Popjordanov! Kako se osjećate, podijelili ste da starite?

- Pa, do te mjere da se ne mogu zasititi unučine energije. Ona je živahno i temperamentno dijete. Morao se brzo prilagoditi na jaslice, jer djed nije mogao stići, a mama je radila. Uvijek želi pjevati. I kad nema tko pjevati, pjeva sama sebi. Neka joj se sudbina smiluje. Neka je sretna. Voljena je. A mama Daniela je jako topla i pozitivna osoba…

Mislite li da se Chocho puno toga događalo u posljednjoj godini života? Što ga je slomilo?

- Da, tako je, za kratko vrijeme ostao je bez svoja dva omiljena "daskala", kako je nazvao Krikora Azariana i Todora Koleva. Nije ih štedio. Sjećate se da je on vodio prosvjede kada su Koka htjeli umiroviti kao profesora na NATFIZ-u. Nemoj to trpjeti. Trpi to. Također je poslao Andreja Batashova, s kojim su bili vrlo slični u duši i sudbini. Tada mu je preminula majka Ekaterina s kojom je imao nevjerojatan odnos. Možda je izgledao kao ja, ali bio je izuzetno blizak s njom. Vrlo teške nakupine. Živio je samo 25 dana nakon njezine smrti. Sada počiva uz nju…

Napisali ste knjigu - "Pisma mom sinu" u kojoj ste zapravo opisali stvari koje niste mogli reći Chochou…

- I to kako! To je nešto što bih mogao napraviti u spomen na Chocha, a mislim da me negdje, odozgo, zadovoljno gleda. A osim toga, otišao je svojoj majci, koju je jako, jako volio!…

Što vam daje pisanje?

- Posebno u slučaju knjige, to je za mene bio svojevrsni oblik psihoterapije. Zato što je sve bilo tako zastrašujuće - izgubiti svoje dvoje najbližih ljudi u manje od tri tjedna - moju ženu, a potom i mog sina - da je proces pisanja, samo pisanje, nekako izgledao kao posjet psihijatrijskom kauču. Tražiti sve što sam izgubio kao priliku i kao razgovor sa najbližima.

I drugi ljudi pišu, ali njihova u usporedbi s vašim "Pismima…" izgledaju kao mikroskopska prašina. Od čega ti je žena umrla, izvini što ti bockam ranu?

- Malo prije navršenih 60 godina, moja žena je imala teški ishemijski moždani udar

Bila je dosta imobilizirana, imala je bilateralnu parezu. Hvala Bogu, nije bilo drugih poraza – u govoru, u psihičkom stanju. Ali jedna osoba koja je kao liječnica bila naviknuta na stalni kontakt s ljudima i kretanje, osjećala se užasno 15 godina… Izveo ih je u invalidskim kolicima…

Jeste li ostali u kontaktu sa svojim kolegama?

- Naravno! Katya je bila jako dobra pedijatrica i tih je godina imala praksu u dvije bolnice. Na njezinu veliku radost, bilo je mnogo majki koje su joj povjerile zdravlje svoje djece u njezinim rukama - konzultirale su je u bilo koje vrijeme za bilo što, pa makar to bilo i telefonom. U velikoj su se mjeri oslanjali, zapravo sve do njezina posljednjeg dana, na njezin savjet.

Zar joj liječnici nisu mogli pomoći?

- Pomogli su joj - fizioterapeuti, fizioterapeuti, rehabilitatori dolazili su joj doma. Održavali su je u relativno dobroj formi i sposobnom da se sama služi.

Kako ste se osjećali u ovoj situaciji?

- Bila je to velika odgovornost za mene, jer takvu osobu, na takvoj poziciji, treba dostojanstveno čuvati. Tako sam 15 godina preuzimala i druge funkcije - domaćice, osobe koja uzdržava obitelj, kuću i brine se za Katju.

Ne sramim se ovih dužnosti. Naučila me kuhati, i to dobro. I sada to radim – dobra sam kuharica, čak i slastičarka. Uživam u kuhanju i držim se načela da kada nešto radite, radite to rado, s puno ljubavi.

Kako stariš, ne izbjegavaš li začinjeniju hranu?

- Nikad nisam bila podvrgnuta nikakvim dijetama, nekom posebnom režimu. Ja sam pomalo kaotična osoba. Nije da ne prepoznajem dobrobit zdrave prehrane, ali u isto vrijeme mislim da

tijelo samo poželi nešto i onda to odbaci

Štoviše, nisu mi strani poroci poput pušenja i, u određenom smislu, pijenja s vremena na vrijeme.

Pušite li puno?

- Da, prošlo je neko vrijeme otkako sam pušio. Svjesna sam da mi je to kontraindicirano, ali svaki put odustanem, i svaki put opet ne uspijem. Znam priče nekih da mi cigareta neće škoditi više od zagađenog zraka Sofije, ali mislim da su u krivu. Postoje puno zagađeniji gradovi od našeg. Da, naš glavni grad nije kao prije mnogo godina – prenapučen je, pretrpan prijevoznim sredstvima, prljavštinom, raspadom.

Odmaranje u vili…

- Da, imam drvenu kuću u Srednoj Gori, u Etropolisu Balkana, gdje su bijegovi za mene također oblik psihoterapije. Tamo ne radim ništa – kosim travu i brinem se za cvijeće. Vrlo je divlji, ali i lijep, ugodan - to je moje sklonište u planinama.

Kako si sa zdravljem? Kojim doktorima vjerujete?

- Iznimno sam zahvalna liječnicima na VMA skin klinici - divnim stručnjacima. Puno su mi pomogli - godinama imam problem, psorijaza me muči. Iznimno poštujem liječničku struku i mrzim proizvoljnost koju si neki tiskovine i novinari dopuštaju, s razlogom ili bez razloga, napadati liječnički ceh. Mislim da je to izraz društvene i javne neodgovornosti.

Kad god mi je trebala, dobio sam kompetentnu medicinsku skrb.

Mislim da imamo divne doktore

i prilično razvijena medicina.

Prilikom upale kože uvijek su mi pomagali dermatolozi u Vojnoj bolnici, na čemu im se zahvaljujem. Nažalost, talentirani liječnici napuštaju Bugarsku - postoji mnogo razloga, ali niske plaće i uvrede prema njima su glavni. Ne cijenimo dobre stručnjake, pokušavamo ih poniziti na sve moguće načine. Ovo je najstrašnija stvar u Bugarskoj.

Ima li zdravstva u našoj zemlji?

- Naravno da ima, i mislim da je na dobroj razini. Imam rodbinu u inozemstvu i znam koliko su oni kritični prema tzv javno zdravstvo tamo.

Bugari su postali jako zavidni, nemarni jedni prema drugima - ne želim to vidjeti u svom životu. A nema ništa strašnije od smrti - ne želim to više doživjeti zbog nekih bliskih ljudi i prijatelja.

Preporučeni: