Aleksander Kadiev: Slomio sam nogu - bio sam u invalidskim kolicima 7 mjeseci

Sadržaj:

Aleksander Kadiev: Slomio sam nogu - bio sam u invalidskim kolicima 7 mjeseci
Aleksander Kadiev: Slomio sam nogu - bio sam u invalidskim kolicima 7 mjeseci
Anonim

Alexander Kadiev rođen je 30. kolovoza 1983. u Sofiji. Sin je glumice Katerine Evro i Georgija Kadieva. Diplomirao je 2008. godine na NATFIZ-u, glumu za dramsko kazalište, u klasi prof. Stefana Danailova. Alexander dobiva ICAR 2014. za sporednu mušku ulogu: za Cleantusa u Škrtcu.

Sudjelovao u produkcijama "Ukroćena goropad", "Veličanstveni rogonja", "Uspavana ljepotica", "Jadna Francuska" i dr. Postao je poznatiji po ulozi Plamena u seriji “Kuća od stakla”. Od 2012. godine vodi emisiju "Prije podne" na bTV-u zajedno s Desislavom Stoyanovom.

BTV zvijezda Alexander Kadiev i njegova majka Kateto Euro imaju čudan, ali jak odnos. Njih dvoje nikad se nisu sramili govoriti o svojim obiteljskim nestašlucima. Glumica iz "Orkestra bez imena" više je puta ispričala da je njen sin bio zločesto dijete i da ju je uvijek živcirao.

Mali Kadiev razočarao je svoju majku čim se rodio. Dotičnog dana Kateto Euro je neutješno plakala nakon što su joj doktori iz “Šejnova” javili da će dobiti dječaka. Bila je očajna jer je svog supruga Georgija 9 mjeseci uvjeravala da će mu roditi kćer. Čak je izmislila ime za svoje dijete - Katerina.

“Saško je bio željeno i čekano dijete. Tri godine nakon vjenčanja zatrudnjela sam. Počela sam očajavati i već sam nagovarala njegova oca da posvoji dijete. Kad sam rodila i saznala da je dječak, jako sam plakala… , kaže Evro.

Puna tri dana glumica iz kultnog filma "Orkestar bez imena" nije se mogla pomiriti s činjenicom da je majka muškog djeteta. Odlučila ga je nazvati po njegovom ocu George. Međutim, Kadiev mlađi nije dugo nosio očevo ime. Njegova baka s majčine strane uvjerila je njegove roditelje da se treba zvati Aleksandar. Njezin argument bio je jedan – dijete je došlo s njegovim imenom jer je rođeno na dan sv. Aleksandar Nevski.

Alexander, u kakvom si zdravstvenom stanju?

- Osjećam se dobro, u Burgasu sam, probam novu predstavu. Jako je vruće, ali moramo izdržati - barem su kiše prestale.

Jako ste zauzeti poslom, kako se uspijevate opustiti?

- Izgradio sam obrambene mehanizme - na primjer, ne gledam puno u vanjski svijet, iako će me peckati u oči. Život ne shvaćam previše ozbiljno, to me naučio tata. Govorio je da je najvažnije čuvati svoju psihu. Male svakodnevne stvari mogu me iritirati, učiniti me tjeskobnim. Izgubio sam oca, ali zato što sam slušao njegove lekcije, nisam se ni na trenutak osjećao slomljeno. Pomoglo mi je da ne padnem u depresiju, da ojačam i prebolim gubitak. Najgora stvar po mom mišljenju je izgubiti zdravlje - tada jednostavno nemate ništa. Ni novac, ni veze, ni doktori - ništa vas ne može spasiti.

Pozornica je prozračno mjesto…

- Da, ponekad sam prehlađen. Imam plexitis, upaljen mi je živac na ramenu, boli me. Ove godine me tako uhvatilo da dva dana nisam išao na televiziju i skoro pao nastup jer se nisam mogao pomaknuti. Fizioterapeut je došao u našu kuću da me malo pokrene - izvukao sam se.

Jeste li imali ozbiljnih zdravstvenih problema?

- Moj kultni zdravstveni incident je moj pad s krova. Zimi sam klizao s najlonom po zaleđenom limenom krovu u Pančarevu. Nakon nekoliko spustova upao sam u pukotinu i slomio nogu –

glavna kost na dva mjesta, gležanj - također na 2 mjesta

Odatle u "Pirogovu", 30 dana produženja, probili su mi nogu s jednim čavlom, 4 mjeseca u gipsu, dva mjeseca rehabilitacije - 7 mjeseci na štakama, u kolicima. Najneugodnije je što su doktori rekli da postoji mogućnost da mi noga prestane rasti, da ostane kraća od druge. Ali, hvala Bogu, sve je u redu, izvukao sam se loše stvari.

Ima li Bugarin zdravstvenu kulturu?

- Negdje smo ga izgubili, zadnjih 5 godina smo počeli više paziti na svoje zdravlje, ali ono je još uvijek na dosta niskoj razini. I sama se nisam ništa pregledavala najmanje 10 godina, ne znam ništa o sebi i svom zdravlju. Na jesen planiram popraviti ovu situaciju, idem na kompletan preventivni pregled.

Hoćete li se odvojiti od svojih naočala?

- Želim na operaciju, moj je astigmatizam, samo će mi laser popraviti vid. Stalno odugovlačim, uvijek imam posla, ali čaše su dosadna stvar - zaprljaju se, ispadne ti.

Zaslužujemo li naše bolnice i zdravstvenu skrb?

- Mislim da ih zaslužujemo iz dva glavna razloga. Gotovo četvrt milijuna Bugara ne plaća svoje zdravstveno osiguranje iz različitih razloga, novca za zdravlje nema dovoljno. Ni za što nisu dovoljni - svake godine u lipnju-srpnju Zdravstveni fond ostaje bez novca. Svake godine u listopadu

postoji opasnost da bolesnici ostanu bez lijekova

Mi ništa ne radimo kao društvo, političari su mekušci - također. A bolesni se ne mogu liječiti. Mnogi ljudi doslovno umiru u bijedi uz potpuni nedostatak zdravstvene skrbi. Sela više ne komentiram, čak ni u većim gradovima nema liječnika specijalista - psihijatara, psihologa, anesteziologa. Pacijenti dolaze u Sofiju na pregled. Stariji ljudi u selima primaju po 100 leva mirovine, ako im nešto ostane s računa, kupe tabletu. Istina je jako ružna, ali je tako! Razboliš se i nema nikoga da ti pomogne u našem izmišljenom svijetu.

Brine li država o svojim bolesnicima u ovom izmišljenom svijetu?

- Ne, ne brini, davno je odustala - pogledajte samo koliko se kampanja radi za financiranje liječenja. Ali krivi smo i mi kao društvo - nitko u našoj zemlji ne pokušava nekoga osuditi za liječničku grešku, šutimo i ne tražimo svoja prava, kuda ide naše zdravstveno osiguranje. Dobro je da ove kampanje postoje –

inače bi i ovi ljudi umrli…

Ako ne pomažemo jedni drugima, nitko se ne može liječiti u inozemstvu, s obzirom da su ih doktori kod nas otpisali. Invalidi ne mogu prijeći ulicu jer nema načina i kuda. Da ne govorim da 100% invalida komisije čine zdravim, radno sposobnim, slijepovidnim…

Jedete li zdravo?

- Ne, ali jedem dobru hranu, iako konzumiram odreske, pečeno, prženo. Čips, sok, brza hrana – to sam davno izbacila iz upotrebe. Nisam jeo vafle od '92. Ne jedem odvojeno, pušim cigarete, ne spavam, jedem poslije 10 sati navečer… Ima ljudi poput mene, dožive barem 100 godina, drugi - slijede sve norme, a umiru mladi - to je sudbina.

Izgubio si tatu… Boli li jako?

- Zapravo se loše sjećam njegovog posljednjeg dana – bolnica ga je odbila primiti jer su mislili da bi mogao umrijeti. I onda su pisali puno… Ali šef je dopustio, primili su ga na intenzivnu njegu, ali liječnici mu nisu mogli pomoći

Čak su me pustili kod njega - tata je tamo proveo oko 7-8 sati, a onda mu je srce stalo. Imao je rak pluća. I moja voljena baka umrla je od raka pluća - u 56. godini života družila se s bakom Vangom i imala je dar da vidi u budućnost.

Da, boli, jako mi nedostaje tata. Ali vjerujem da je u puno boljem svijetu i da se osjeća sretno.

Je li već bio bolestan?

- Ne, bio je vrlo zdrava osoba. Izdržao je 10 mjeseci vedrog duha, zdravog tijela, išao je na kemoterapije. Sve vrijeme je dobro jeo, nije smršavio, uopće nije izgledao kao teški bolesnik. Do posljednjeg trenutka popio je čašu vina, popušio cigaretu, slušao svoju omiljenu glazbu – sve vrijeme je vjerovao da će ozdraviti! Bolest ga je udarila zadnji dan života, očito ga Bog jako voli, jer uopće ne pati. Znam ljude u njegovoj situaciji, kojima su se događale strašne stvari - padaju u komu, leže 2-3 mjeseca, smršave 30 kg.

Nakon nekog vremena pronašao sam nešto zanimljivo na njegovom računalu, napisao je sam sebi za vrijeme bolesti - prekrasna poruka. Kaže: Nikada nisam volio ružne scene i uvijek sam ih izbjegavao. Radije bih bio mrtav nego sudionik u njima… Razmišljam kao on!

Preporučeni: